Zivotinje , i zasto su vazne

Često ljudi, a osobito neke religijske grupe tvrde da životinje postoje da bi ih ljudi koristili. To stajalište nam pomaže vidjeti i razumjeti sveprisutnu ljudsku zloupotrebu životinjskog carstva. Stav mnogih ljudi prema životinjama često je stav prema bićima niže vrijednosti. Ropstvo kao način tretiranja drugih ljudi, dugo je vremena u povijesti bilo prihvaćeno. Danas se takav stav zrcali u stavovima ljudi prema životinjama.

Poštovanje života je slogan koji se često koristi, i svatko bi trebao razmisliti o njemu. Poštovanje života ne znači samo poštovanje drugih ljudskih bića, već i života svih ostalih vrsta na zemlji, bile one životinjske ili biljne. Sve ima svoje mjesto na zemlji.

Ipak, mi moramo živjeti od nečeg, hraniti se. Preporuča se da hranu potražimo što je niže na hranidbenoj ljestvici moguće. Vegetarijanci su se djelomično prilagodili. Vegani i frutarijanci (oni koji žive samo na voću) su otišli još dalje. Sva tri pristupa zasnivaju se na poštivanju života i stavu da bi se ljudi trebali bolje ponašati prema životinjama.

Okrutnost je gotovo jedinstvena osobitos ljudskog društva i čovjek ne može a da se ne zapita što je razlog tome. Toliko ljudi traži okrutnost i uživa u njoj. Okrutnosti u takozvanim sportovima zavređuju pažnju i razmišljanje. No, ovaj se članak uglavnom bavi vegetarijanstvom i njegovim odnosom prema životinjama. Neki ne smatraju da je jesti životinje okrutno, i to opravdavaju tvrdeći da su životinje dobro tretirane kad su žive. No to je postalo neistinito razvojem industrijaliziranog uzgoja i nedostatkom temeljnog poštivanja za prirodno ponašanje i potrebe životinja. Danas se telad odvaja od majki i uzgaja u zatvorenom, daleko od zelenih padina koja su im prirodno boravište. Pilići su zatvoreni u pretrpane peradarnike u kojima ne mogu rastresti krila i slobodno hodati. Ovakvi načini uzgoja životinja nisu jedinstveni po temeljnom nedostatku razumijevanja i brige za životinje.

Oni koji tako uzgajaju životinje tvrde da životinje vole takav odnos, no stvarni razlog tako okrutnog postupanja je zapravo ekonomske prirode. Ako to nije okruno, što je? Primjeri da životinje ne izlaze iz takvih zatvora čak i kada su vrata otvorena nisu rezultat slobodnog izbora nego uvjetovanja. Jedno je sigurno - živoinjama izbor nije ni pružen! Suvremeno zapadno društvo odgovorno je za poticanje načina ishranom u kojoj glavnu ulogu ima meso. Na žalost, u zemljama koje se razvijaju, neki vide taj način kao zapadni i samim time privlačan. Zanemaruju ili ne žele vidjeti koliko loše takav odnos prema životinjama, a i prehrana mesom utječu na zdravlje i okoliš. Već je prenapučenost mnogih zemalja u razvoju dovoljan razlog za smanjivanje, a i potpuno napuštanje mesa u prehrani.

Intenzivna proizvodnja mesa koncentrira životinjske otpadne tvari umjesto da ih iskorištava za ishranu tla na prirodan način. Takvo gnojenje tla se nekada smatralo poželjnim, a danas je smetnja i ekonomski problem. Odlaganje otpada je skupa i problem je usko povezan s povećanjem potrošnje mesa. Uzgajivači rado iskrcavaju otpad u potoke i rijeke, i tako uništavaju postojeće eko sisteme. Uz to, takav uzgoj omogućava brzo širenje bolesti životinja zatvorenih u malim prostorima. Zato se životinjama daju velike količine antibiotika, ubrzivača rasta i sličnih preparata. I te tvari nalaze put do vodenih sistema, i prije ili kasnije, voda se koristi - upumpava se u vodovode, a pročišćavanjem se te tvari ne otklanjaju u potpunosti.

Porast raka, srčanih bolesti, bolesti bubrega i jetre, dijabetesa i drugih brojnih bolesti povezan je s rastom potrošnje mesa. Medicinska istraživanja daju jasan dokaz da je vegetarijanska ishrana bolja za zdravlje i da je javljanje brojnih neugodnih bolesti mnogo rijeđe u vegetarijanca.

Dobro je nešto činiti iz moralnih razloga, ali je još bolje kada otkrijemo da je to dobro za naše zdravlje!

Porast vegetarijanstva u zapadnom svijetu je dokaz rastuće želje ljudi da žive na humaniji, zdraviji i ekološki pravilniji način. U Sjevernoj Americi, Južnoj Americi, Evropi i Australaziji, jasan je i neprestan posrast broja vegetarijanaca. U srednjoj i istočnoj Evropi, nakon političkih promjena, također je povećan interes za vegetarijanstvo. Razvijaju se vegetarijaska društva i društva za zaštitu životinja i dobivaju sve veću i veću podršku. U Aziji, vegetarijanske grupe se opiru poticanju vlada za povećanje mesne industrije i potrošnje. U zemljama kao što je Indija, s dugom povješću Ahimse, poštivanja za život, a time i vegetarijanstva, vegetarijanske grupe izborile su bitku za vegetarijanstvo. Pomažu im religijske i moralne grupe kao i ekolozi i liječnici - svi oni razumiju i cijene koristi vegetarijanskog pristupa. U Engleskoj se vegetarijanstvo toliko proširilo u posljednjih dvadesetak godina da se na vegetarijance više ne gleda kao čudake, već su postali dio "glavnog " toka (mainstream). Vegetarijanski obroci mogu se dobiti u svim dijelovima zemlje i mladi ljudi sve više naginju vegetarijanstvu. Veliki supermarketi nude dobar izbor vegetarijasnkih proizvoda i čine kupovanje lakšim. Isto tako, privlače brojne "mesojede" k širokom izboru dobre, zdravije i humanije hrane koju jedu vegetarijanci. Linda McCartney, žena slavnog člana Beatlesa, Paula McCartneya ( A oboje nedavno proglašeni pokroviteljima Vegetarijasnskog društva Velike Britanije - The Vegetarian Society of the United Kingdom), osmislila je i danas se proizvodi širok izbor imitacije mesnih proizvoda uključujući pite i kobasice.Ti su proizvodi privlačni i ljudima koji se ne smatraju vegetarijancima. Takvi proizvodi se sada proizvode i u drugim zemljama..

U tome kako se ljudi odnose prema životinjama i drugim živim bićima, veliku odgovornost ima suvremena tehnologija. Biotehnologija i genetički inžinjering vode novim načinima upotrebe životinja. Prilagođavanje životinjskih vrsta čovjeku pomoću genetičkih preinaka omogućit će ljudima potpuno iskorištavanje životinja, i pri tom se malo se ili uopće ne razmišlja o moralnosti.

Ukoliko ljudi imaju prava na životinje, moraju preuzeti i odgovornost. To znači da moraju uzimati u obzir životinju i njenu dobrobit. Na žalost, danas svemu tome većina ljudi ne posvećuje pažnju. Jedino čemu se zdušno pristupa je što temeljitije ekonomsko iskorištavanje životinja.

Čest je argument da zato što su životinje drugačije vrste nego ljudi, nije važno kako ih se tretira. Naravno, ljudi koji iskazuju takve stavove često ne mare ni za to kako su tretirana druge ljudske zajednice. Mi možemo vidjeti tu povezanost. Ljudi koji tretiraju druga ljudska bića s poštovanjem vjerojatnije će pokazati poštovanje za druge vrste. Često se čuje prijedlog da se briga za životinje treba zamijeniti brigom za ljude. Ljudi koji su zainteresirani za prava životinja najčešće su jednako svjesni i zabrinuti za ljudske patnje.

Znamo da životinje osjećaju bol. Ne možemo razumjeti njihove misli i načine ponašanja, no postoje jasni dokazi da životinje imaju zajednice i jedinstvene načine života. Tko može tvrditi da njihova prava mogu biti imalo manja od onih koja se očekuju i koja se traže za čovjeka? Mnoge su životinje manje inteligentne od čovjeka, no postoji i značajna razlika u inteligenciji među raznim ljudima. Ako netko tvrdi da nam niža inteligencija životinja daje pravo da ih tretiramo kako god želimo, bez istinske brige, onda se isto tako može desiti da se manje inteligentna ljudska bića slično tretiraju. Uistinu, čak su neki politički filozofi, iako mnogo osporavani, razradili i objavili takve argumente.

Na ovoj smo planeti određeno vrijeme i kako je iskorištavamo, odnosno kako se prema njoj odnosimo utjecat će na buduće generacije, vjerojatno do kraja svijeta kakvog znamo. Možemo tvrditi da je u našem interesu smanjiti patnje loše postupke zbog kojih ljudi i životinje pate, i da treba krenuti prema humanijem svijetu koji je u miru sa samim sobom. Uzimajući u obzir da je to cilj koji većina ljudi smatra poželjnim, trebamo poboljšati naš odnos jednako prema ljudima kao i životinjama. Ljudi žele živjeti zdrav život i vegetarijanstvo je pristup koji vodi u tom smjeru, istovremeno smanjujući patnje drugih životinjskih vrsta. Ishrana mesom bazira se na licemjerju. Ljudi imaju neke životinje kao ljubimce i posebno ih treritaju. Druge životinje vide kao zvijeri, napasti ili hranu.Tako briga i zaštita koju pružaju ljubimcima nije potvrđena. Važno je upamtiti da u mnogim zemljama, čovjek može biti legalno osuđen i kažnjen, kada svoje ljubimce tretira kao što se tretiraju životinje za uzgoj. Divlje životinje nemaju pravnu zaštitu i mogu ih lovci, ili tko god želi potražiti i učiniti s njima što god hoće.

Budućnost sviejta ovisi značajno o tome kako se odnosimo prema slabijim bićima. Okrutnosti i zlo ne bi trebali imati nikakvu ulogu u civiliziranom društvu. Iako mnogi tvrde da smo civilizirani, ja se ne bih složio s tim. S užasom se osvrćemo na ropstvo i teško nam je razumjeti da se takva okrutnost tako dugo održala, i čak danas postoji u nekim dijelovima svijeta. Kako se odmičemo od ljudskog ropstva, moramo zakoraknuti dalje i odmaknuti se i od porobljavanja životinja. Iz moralnih, a i sebičnih razloga, naš cilj treba biti vegetarijanski svijet bez zloupotrebe i okrutnosti prema ljudima i životinjama. Ukoliko nas danas nije briga, budućnost svih bića je crna.


--------------------------------------------------------------------------------

Recimo da netko kupi trogodišnju djevojčicu kako bi mu služila kao ukras. Štoviše, da je drži u krletci i kljuka hormonima koji blokiraju receptore hormona rasta. Da se ne bi morala kupiti veća kletka, a i da ostane onako mala, slatka. Pa čak i da joj, u strahu od mladunaca, podveže jajnike kako bi je sterilizirao.
Međutim, kad curica dobije gripu i pojavi se, eventualno, mogućnost zaraze, brižni vlasnici je odvedu na Veterinarski fakultet a doktor za životinje joj zabije injekciju benzina u srce. Djeluje pomalo šokantno, zar ne? Onoga momenta kad protagoniste ljubavi kakvu gajimo prema životinjama prikažemo kao ljude, stvar se drastično mijenja, a spomenuta ljubav prilično relativizira. Slično je učinio Jonathan Swift pišući o djeci koju su u Londonu, navodno, koristili kao kulinarske specijalitete i posebno uzgajajli za tu svrhu. Time je stvorio jedan od najšokantnijih primjera groteske u povijesti književnosti. Naravno, ne s namjerom da samo šokira, nego da postavi neka ozbiljna i dalekosežna pitanja.
Opisani primjer upravo je ono što ljudi nerijetko rade svojim kućnim ljubimcima, pa se s užasom moramo zapitati što rade sa životinjama koje im nisu ljubimci. Budući da ne zavirujemo svakodnevno u klaonice i živodernice, štoviše, čak se i brižno sklanjamo da ne vidimo takve prizore, svakodnevne patnje i umiranje životinja koje imaju nesreću da nas hrane ili da nam se sviđaju, dopire do naših ušiju i očiju samo u iznimnim slučajevima. Kao što su, primjerice, bili stravični prizori masovnoga spaljivanja kravljih strvina zbog straha od zaraze BSE-om.
O tim stvarima, ili tako nekako, mislila sam pročitavši u novinama da vlasnici masovno puštaju svoje papigice iz krletki uplašeni epidemojom navodne papagajske bolesti. To što ih time praktički osuđuju na smrt manje je važno od njihova osjećaja sigurnosti. Taj slučaj svakako pred nas postavlja ozbiljna pitanja o odnosu čovjeka i njegova kućnog ljubimca. I naravno, o potrebi suvremenog čovjeka da se sprijatelji s nekim pripadnikom životinjskoga svijeta.
Jedan od razloga zbog kojih se kućni ljubimci uzgajaju i nabavljaju svakako je i određena kič projekcija sretne obitelji kakvu počesto gledamo na reklamama, a koja nije kompletna ako nema psa, mačku koja jede Whiskas, ili barem papigicu. Popularna kultura život u prisutnosti životinja često rabi kao znak sretnoga stanja. Tako i ljubav prema životinjama nerijetko postaje još jedna od shematski shvaćenih ljubavi koje popravljaju našu sliku u ogledalu, ali voljenom biću ne pribavljaju neku naročitu sreću. Osim života samoga. Ako je to sreća?
Tek kad se čovjek uistinu suoči sa životinjom u svome stanu, a ne na ekranu ili slici, postaje svjestan nekih univerzalnih životnih činjenica. Recimo smrada, dlaka, perja, neutažive želje za parenjem, skupe hrane i cjepiva, a na kraju i bolesti. Suočenje s pravom životinjom zapravo je jedno od naših suočenja s realitetom, nasuprot medijski oblikovanoj stvarnosti koja suviše često manipulira našim postupcima. Primjeri nesvakidašnjeg odnosa prema životinjama u Americi su, recimo, još bizarniji, iako nas to ne bi trebalo tješiti. Sjećam se kad su se u kanalizaciji New Yorka ili nekog velikog grada pojavili krokodili. Stvar je sama po sebi dovoljno zastrašujuća da postane početak nekog horora o genetskoj manipulaciji pa su se štakori pretvorili u krokodile. Sve je, međutim, bilo puno prozaičnije. Ljudi su kupovali male krokodile, držali ih neko vrijeme u akvarijima kao kućne ljubimce, a kad bi malo narasli, jednostavno su ih puštali u kanale.
Sklonost pak egzotičnim kućnim ljubimcima često ima veze s potrebom za osobitošću, isticanjem vlastite neobičnosti, modom i šminkerajem. Jednom mi je neki čovjek nudio ogromnu kornjaču mesožderku jer da je baš slatka i da bi mi baš odgovarala. Jedva sam ga se riješila. A ovoga ljeta, plivajući na Savi popriličnu dionicu koja me dobrano umorila, vidjela sam usred rijeke čovjeka koji pliva s malom iguanom na glavi. Naravno da u takvim slučajevima prvo pomislim na delirum tremens. Prizor je, međutim, bio stvaran, a iguana, bar mi se tako činilo kad sam došla bliže, polumrtva od straha. Poželjela sam da se bezopasni gušter odjednom pretvori u krokodila i gricne neodgovornog gazdu po vratu.
Općenito se vjeruje da odrastanje sa životinjama ljude čini boljima. Stvar zvuči uvjerljivo. Dijete ima nekoga za koga se brine, nekoga tko ovisi o njemu, razvija poseban odnos, i na kraju svakako bude sposobnije za ljubav. Sve je to istina, ali je istina i to da smo, kao, uostalom, i sve životinje, u nepredviđenim i teškim situacijama spremni na sve.
Strašan primjer za to vidjela sam u jednoj sinagogi u praškom getu. Nazvla sam ga Praški tetraptih i sasvim ozbiljno pokušao napisati priču o njemu. To je crtež olovkom na formatu papira A 4, a nacrtalo ga je jedno od djece iz nacističkog logora Terezina, koja su poslije pogubljena u Auschwitzu. Papir je podijeljen u četiri sličice. Na prvoj jedan stariji čovjek i dječak kupuju ptičicu u krletci. To je neka mala ptičica, očito kućni ljubimac: papiga ili kanarinac. Na drugoj sličici vidi se kako kod kuće neka žena, očito majka, kolje ptičicu i drži je iznad lonca. Treća sličica prikazuje sve troje kako ručaju, a četvrta dječaka s leđa, kako sjedi na kahlici i tiska ptičicu van . Glad i ljubav su se pomiješale, životinja koja je budila idilično sjećanje na vrijeme djetinjstva bez logora i gladi, odjednom se pretvorila u hranu, a sve skupa je završilo u kahlici. Je li to bit naših odnosa sa životinjama?
Papigice koje su puštene da uginu vjerojatno će uginuti posve uzaludno. Međutim, sa stajališta vlasnika obuzetih pravom hipohondrijskom histerijom, smrt njihovih ptičica je preventivna i prema tome posve logična. Jer, brže i opasnije od same bolesti, širi se glas o njoj sijući strah. Kažu da su ljudima u strahu velike oči. Dodao bih da su im i uši velike, a usta nerijetko pogana. (Prije nego što je umro prvi naš bolesnik od side, koji je u dnevnom listu obznanio svoju bolest, u njegovu se mjestu pronijela priča da noću pljuje po klupama na placu, na kojima kumice danju prodaju hranu.) Bolest nas ne čini samo bolesnima, ona nas nerijetko čini odvratnima. I prema ljudima i prema životinjama. Dodala bih da životinjski odnos prema životinjama nama ljudima ipak nije primjeren. A kada se prema njima ponašamo ljudski, to je još gore.