Bih-Geto

Bih-Geto
 
HomeHome  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Historijske licnosti

Go down 
AutorPoruka
neeno
Admin
Admin
avatar

Broj komentara : 432
Reputation : 0
Points : 9
Registration date : 2008-10-11

KomentarNaslov komentara: Historijske licnosti   Sat Dec 20, 2008 11:21 pm

Jovanka Orleanka, Devica iz Orleana (fr. Jeanne d`Arc, engl. Joan of Arc) je rođena u malom šampanjskom selu Domremiju (danas Domremi la Pisel) 4. januara 1412, a umrla (spaljena) u Ruanu 30. maja 1431.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Selo Domremi se tada nalazilo pod vlašću vojvode Burgundije u zajednici sa Englezima.

Poticala je iz vrlo siromašne porodice. Majka je bila domaćica, a otac joj je bio sitni seoski zemljoposednik, koji se jedino bavio zemljoradnjom. Imala je još dva brata i dve sestre koji su umrli veoma mladi. Roditelje je izgubila po osvajanju Domremija od strane Engleza. Brigu o njoj je tada poveo njen ujak i njegova žena koji su bili nešto bogatiji.

Kao mlada devojka bila je pastirka i svakoga dana je tražila da je njeni staratelji vode u crkvu da se ispoveda. Jovanka Orleanka nikada nije naučila da čita i piše. Bila je siromašno odevena, a oni koji su je poznavali su govorili da bi po ceo dan provodila po planini čuvajući stado i pevušeći pesme.

Bilo joj je 13. godina kada je čula prve nebeske glasove koji su je poručivali da dođe u crkvu i da se pomoli jer će otada početi njena božja misija. To je nesumnjivo za nju predstavljalo nekakvo predskazanje i neki Božji zadatak koji je bio poveren njoj. Već 1428. godine, kako će to kasnije na suđenju izjaviti dobila je božji poziv da pomogne francuskom zapovedniku Robertu Badrikuru i francuskom dofenu (regentu) Karlu VII Pobedniku u bici kod Vakulera. To je malo mestašce koje se svega nekoliko kilometara nalazilo od njenog sela. Orleanka je poletela pravo u srž bitke, odevena u bednu pastirsku nošnju, a zapovednik ju je odmah vratio natrag.

U međuvremenu, situacija za dofena Šarla i njegove feudalce se drastično pogoršavala. Englezi su zauzeli Orlean 12. oktobra 1428, približavajući se Šinonu, gde se nalazilo središte dofenove rezidencije. Orleanka ponovo napušta svoje selo 1429. i ponovo odlazi u Vakuleru. Francuski zapovednik je ponovo pokušao da je udalji. Orleanka je izjavila da je Bog nju poslao da pomoge Francuzima da oteraju Engleze, da se Karlu VII Pobedniku stavi kraljevska kruna i da se zatim ona povlači. Ona je Badrikuru rekla:

"Ja ne znam da jašem. Ne znam ni da se borim. Bog je onaj koji će me voditi i pomoći mi."

I pored sve većeg ismejavanja od strane Francuza, Orleanka je ostala u gradu. Zatim je počela da traži prestolonaslednika jer mu je po božjim zapovestima ona morala pomoći u ratu protiv Engleza.


Kuća u kojoj je rođena Jovanka Orleanka u Domremi la PiseluPoručila je da će doći da razgovara sa prestolonaslednikom Karlom. Našla ga je u Šinonu. Kada je dofen čuo za njen dolazak, stavio ju je na probu. Preobukao se u bednog građanina, a postavio svog najboljeg saradnika da bude prestolonaslednik. Orleanka ga je odmah našla i poklonila mu se do zemlje.


Stanje u Stogodišnjem ratu na početku avantura Jovanke Orleanke. Pariz je predstavljen kao tačka na teritoriji koju su kontrolisali Englezi i Burgundci. Rems je severoistočno.Na noćnoj večeri u zamku feudalca Tremoja, svi su negativno mislili o dofenovoj zaštitnici. Smatrali su da je engleski špijun, da je veštica i čarobnica. Orleanka je primljena na razgovor kod dofena i uspela je da tog slabašnog regenta natera na akciju za isterivanje Engleza iz francuske. Da bi francuska aristokratija bila sigurno da je Orleanka devica, kako se u pismima predstavljala, poslala ju je u Poatje gde su je pregladali veći broj francuskih lekara i opatica ne bi li ustanovili da li je devica ili ne. Kada je utvrđeno da je zaitsa devica, vraća se u Šinonu i priprema se za rat.


Istina, pored nje su se stalno nalazili francuski komandanti i veliki broj vojnih stratega, a Orleanka je bila samo tu faktor koji je davao svojom upornošću i željom za isterivanje Engleza dodatni podstrek Francuskoj vojsci. Ponuđen joj je mač dofena, ali ga je ona odbila i jedino je tražila da joj se donese Božja slika pred kojim je stalno ponavljala molitvu upućenoj Devici Mariji. Prva njena akcija je bilo oslobađanje Orleana.

Izdiktirala je pismo koje je poslato gospodinu Rotsleru u Orleanu 22. aprila 1429. godine da mirno napusti Orlean, ili će ga ona uz Božju pomoć sama isterati. 30. aprila uzjahala konja, a pored nje su se stalno nalazila dva do tri francuska viteza i krenula je sa njima ka tvrđavi. Tu je bila i ranjena posred grudi, a Francuzi su 22. maja 1429. isterali Engleze iz grada. Posle oporavka, kao riterka je ponovo uzjahala i krenula sa francuskom vojskom prema Pataju. Postavlja se veliko pitanje da li je Orleanka u borbama učestvovala kao riter ili samo kao vođa. Ona je na suđenju izjavila da nije ubila ni jednog protivničkog vojnika, već da je samo sprovodila božje naredbe i da je duhovno vodila svoju vojsku. Grad Pataj je pao 18. juna 1429, čime je otvoren put za Rems.

U pratnji dofena i njegove dvorske kamarile, odlazi u palatu u Remsu gde je 17. jula 1429. Karlo VII Pobednik krunisan za kralja. Orleanka je stajala pored njega, poklonila mu se i molila ga je otpusti iz vojne službe jer je njena misija završena.

Naročito su protiv toga bili francuski riteri jer im je ona davala duhovnu snagu i prosto ih u svakoj borbi prisiljavala samo na pobedu.

Popularnost Jovanke Orleanke nije nimalo lepo prihvaćena od strane gornjih slojeva francuskog društva. Ona je bila obična seljanka koja je zahvaljujući francuskim riterima uzdignuta do neba. Naročito je bilo interesantno zanimanje kralja Karla za nju. Posle krunisanja, on je jedino novčano pomagao njene najbliže i ništa više.

24. maja 1430. učestvovala je u odbrni Kompinjea od Burgunda. Glavni zapovednik odbrane grada Gijom de Flazi je napravio veliku grešku kada je pred francuskim vojnicima, koji su se povlačili prema tvrđavi naredio da se zatvore vrata. Ispred zatvorenih vrata našla se i Orleanka sa svojim riterima. Burgundi su je oborili s konja i vezali, a ostale vojnike pobili.


Dok je trajala opsada Kompinjea pokušavala je nekoliko puta da pobegne iz tamnice i da pomogne braniocima grada. Verovala je da će je spasiti njen kralj Šarl i dati ogroman novac za njen otkup. Međutim, umesto otkupa, data je na čuvanje Jovanu Luksemburškom koji ju je za 100.000 zlatnih funti prodao engleskom kralju Henriku VI. Kralj Karlo VII Pobednik nije ništa učinio da bi je oslobodio.

Englezi su protiv nje organizovali crkveno suđenje u gradu Ruanu, koji se tada nalazio pod protektoratom Burgundije. Za glavnog sudiju je izabran episkom Buvea Pjer Košon (fra. Caushon - Svinja). Orleanka je bila zatočena u starom zamku u Ruanu. Tražila je da bude premeštena u crkvenu tamnicu i da joj se obezbedi sveštenik da bi se ispovedala.


Prvi put se pojavila pred porotom 21. februara 1431. Optužena je kao lažni prorok, čarobnjak, veštica i jeretik. Optužena je da je izvršila masovni zločin ubijajući engleske vojnike u borbi i da je naređivala zverstva. 29. maja sudsko veće od 37 sudija je odlučilo da je proglasi krivom kao jeretika i lažnog vernika. Presuda je donesena 30. maja 1431. po kojoj je osuđena na lomaču. Pre samog čina spaljivanja, u tamnici su je posetili svih 37 sudija i rekli joj da se njima može slobodno ispovediti. Tada je Orleanka izjavila da više ne čuje božje glasove.

Spaljena je tačno u podne 30. maja 1431. na gradskom trgu pred masom ljudi. Bila je obučena u posebnu nošnju na kojoj su bili ušiveni crveni đavoli, pošto je tu bluzu nosio svaki jeretik koji je osuđen na lomaču. Za vreme spaljivanja, oko nje su kružili crkvenjaci sa knjigama i čitali molitve za spas ljudskih duša od ovakvih jeretika. Njeni ostaci su zatim bačeni u Senu.

Četvrt veka kasnije 1456. godine, pokrenut je novi postupak za njenu rehabilitaciju u Parizu uz saglasnost Svete stolice.Posle ispitivanja nekih svedoka i pregleda celokupnog materijala, presuda Košona je bila poništena i Orleanka je bila rehabilitovana, ali ne i beatifikovana. To se dogodilo 1909. godine, a kanonizovana je 1920. u vreme pontifikata pape Benedikta XV. Danas se smatra za jednog od najpopularnijih svetaca u Rimokatoličkoj crkvi.

_________________
da repliciram ovome gospodinu.Neobrase se lubenice dok sljive nepopadaju
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika http://bihgeto.forumieren.com
neeno
Admin
Admin
avatar

Broj komentara : 432
Reputation : 0
Points : 9
Registration date : 2008-10-11

KomentarNaslov komentara: Che Guevara   Sun Dec 21, 2008 5:11 pm

Ernesto Rafael Guevara Lynch de la Serna, poznatiji kao Che Guevara (1928 - 1967) bio je kubanski revolucionar, inače po zvanju liječnik iz Argentine.

[You must be registered and logged in to see this image.]Ernesto Guevara de la Serna rođen je 14. juna 1928. u mjestu Rosario, jednom od većih argentinskih gradova, u dobrostojećoj porodici. Iako je porodica bila aristokratskog porijekla, preferirala je socijalističke ideje. Godine 1947. Ernesto susreće mladu Bertu Gildu Infante, znanu pod imenom Tita. Tita je bila članica argentinske komunističke omladine i njih dvoje će kasnije postati nerazdvojni prijatelji. Zajedno će čitati marksističke tekstove i raspravljati o aktuelnim pitanjima. Godine 1948. Ernestu je 20 godina i upisuje se na studij medicine na univerzitetu u Buenos Airesu. Do marta je položio sve ispite iz prve godine, u junu polaže sve ispite iz druge godine, a u decembru iste godine sve ispite sa treće godine. 1. januara 1950. mladi Ernesto kreće na putovanje sjevernim argentinskim provincijama, i to na biciklu kojeg je preradio u maleni motor. Tako stiže u San Francisco del Chahar, blizu Córdobe, gdje njegov prijatelj Alberto Granado upravlja centrom za oboljele od lepre. Po povratku s tog putovanja nastavlja studij s velikim interesom za alergije, astmu i lepru.

Za vrijeme studija radio je kao bolničar na trgovačkim brodovima argentinske nacionalne trgovačke pomorske kompanije. Na tim putovanjima obilazi južne obale Argentine, Brazil, Venecuelu i Trinidad. U oktobru odlučuje krenuti na putovanje kroz Latinsku Ameriku, zajedno s Albertom Grandadom na starom Norton-motociklu od 500 cc. Na tom putovanju 1. maja stiže u Limu. Tu upoznaje doktora Huga Pescea, peruanskog znanstvenika i direktora nacionalnog programa za lepru, te istaknutog marksistu. Oni nekoliko noći do ranih jutarnjih sati vode razgovore. Che će te razgovore kasnije istaknuti kao veoma važne u promjeni njegova stava prema životu i društvu. Tada se odlučuje vratiti u Buenos Aires, kako bi dovršio studij. Putuje teretnim avionom preko Miamija, gdje dolazi do tehničkih poteškoća što odlaže let za mjesec dana. Kako bi preživio, mladi Che radi kao konobar i perač posuđa u jednom baru. U redovnoj proceduri provjere stranaca ispituje ga policija, te ga pitaju da li su njegovi roditelji komunisti. Vraća se u Buenos Aires 31. august, a studij završava početkom 1953. godine. Nakon liječničkog pregleda za regrutovanje u vojsku proglašen je nesposobnim. Potom odlazi u Boliviju, da bi se nakon promjene nekoliko zemalja skrasio u Gvatemali. 7. jula ponovo odlazi na proputovanje Latinskom Amerikom. S tog putovanja piše svojoj tetki Beatriz: Na slici našeg voljenog druga Staljina zakleo sam se da neću predahnuti prije nego taj kapitalistički oktopus bude uništen. Godine 1954. sudjeluje u borbama protiv gvatemalske vlade, gdje se prijavio u sanitet pobunjenika i naučio svoje prve vojničke vještine. Početkom 1955. godine Che radi kao doktor u bolnici Hospital Central u Mexico Cityu. U junu susreće brata Fidela Castra - Raula Castra, s kojim će se sprijateljiti.
24. juna 1956. meksička policija hapsi Chea zajedno sa njegovim kubanskim prijateljima (među kojima je bio i Fidel Castro), a 3. jula novinska agencija UPI objavljuje: Argentinski doktor Guevara biće deportiran u domovinu zbog pretpostavka da je sudjelovao u neuspjeloj zavjeri protiv kubanske vlade Fulgencija Batiste. Bivši meksički predsjednik Lázaro Cárdenas umiješaće se u rad policije kako bi obranio kubanske revolucionare pa su krajem jula Che Guevara i braća Castro pušteni na slobodu. Na slobodi su u tajnosti nastavili sa svojim revolucionarnim aktivnostima. 2. decembra grupa od 82 ljudi iskrcava se na istočnoj obali Kube kod mjesta Los Cayelos. Međutim njihov dolazak je primjećen i vladine snage kreću u potjeru za njima. Revolucionari se dijele u manje grupe.
5. decembra kod mjesta Alegría del Pino Che upada u zasjedu, biva ranjen u vrat ali uz pomoć suboraca uspijeva pobjeći u polja šećerne trske, da bi 21. decembra Cheova grupa stigla na plantažu kafe, gdje ih je Fidel već čekao nekoliko dana. U januaru 1957. napadaju kasarnu u mjestu La Plata. Bila je to prva pobjeda revolucionara. U osvit zore prvog dana nove godine diktator Batista pobjegao je iz zemlje. Nakon pobjede revolucije Che 9. februara dobiva kubansko državljanstvo. Od jula do augusta na putu je sa službenom kubanskom delegacijom, prvo u Ujedinjene Arapske Emirate i Egipat, gdje susreće Nassera. Potom odlazi u Indiju, Tajland, Japan, Indoneziju i Pakistan. Povodom incidenta u Zaljevu svinja kada su izbjegli Kubanci uz pomoć Amerikanaca pokušali srušiti vlast na Kubi izjavljuje: Mi imamo sastanak sa historijom i jednostavno sebi ne možemo dopustiti da nas uplašite! Moramo zadržati entuzijazam s kojim smo krenuli u borbu. Moramo graditi tvornice s lijevom rukom, u desnoj ruci držati pušku, a s obje noge zgaziti crve.
Nakon ubojstva kongoanskog predsjednika Lumubme i dolaska na vlast diktatora Čombe Che u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda u New Yorku izjavljuje: Svi slobodni ljudi svijeta moraju biti spremni na osvetu za kongoanski zločin. Godine 1965. Che odlazi u Kongo s grupom kubanskih suboraca, kako bi sudjelovao u tamošnjim borbama. Godinu dana kasnije (1966.) Che u najvećoj tajnosti putuje u Havanu gdje se priprema za novu misiju u Boliviji. Preko Moskve, Praga, Beča i Brazila Che stiže u Boliviju 3. novembra. Međutim 8. oktobra 1967. kod sela La Higuera Chea i njegova dva suborca zarobila je bolivijska vojska. Na mjesto gdje su zarobljeni uskoro dolazi pukovnik bolivijske vojske, Kubanac koji radi za CIA-u. On sprovodi zapovijed s više instance i na licu mjesta ubija Chea i njegove suborce Willya Cubu i Juana Pabla Changa. Bolivijski vojnik je izvršio naređenje, ali nije mogao gledati dok je pucao u njih.
Nakon Cheove smrti vodeći svjetski listovi ponudili su 125.000 američkih dolara za njegov dnevnik. 1. jula 1968. dnevnik je objavljen na Kubi i distribuiran je besplatno. Sadržaj dnevnika izazvao je međunarodni skandal zbog načina na koji su bolivijska vojska i Amerikanci tretirali ratne zarobljenike. Zbog svoje tragične smrti Che je postao uzor mnogim mladima posebice tokom 1960-ih i 1970-ih godina XX. vijeka.

_________________
da repliciram ovome gospodinu.Neobrase se lubenice dok sljive nepopadaju
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika http://bihgeto.forumieren.com
neeno
Admin
Admin
avatar

Broj komentara : 432
Reputation : 0
Points : 9
Registration date : 2008-10-11

KomentarNaslov komentara: Nikola Tesla   Sun Dec 21, 2008 5:19 pm

Nikola Tesla (rođen 10. jula 1856. u Smiljanu kod Gospića, Austro-Ugarska (danas Hrvatska), preminuo 7. januara 1943. New York) bio je jugoslavenski i američki naučnik i pronalazač u oblasti elektrotehnike i radio-tehnike, porijeklom iz Like u Republici Hrvatskoj.[You must be registered and logged in to see this image.]Većinu radnog životnog vijeka je proveo u New Yorku, SAD, radeći na izumima nezavisno ili sa drugim naučnicima.
Po njemu je nazvana jedinica za mjerenje magnetne indukcije.

Biografija

Gimnaziju je učio u Gospiću i Karlovcu, a elektrotehniku studirao u Grazu i Pragu. Radeći četiri godine kao inženjer u Budimpešti i Parizu otkrio je okretno magnetsko polje i napravio prvi praktični motor za izmjeničnu struju. 1884. godine odlazi u SAD i tri godine kasnije osniva vlastiti laboratorij, u kojem dolazi do svojih najvažnijih otkrića - višefazni sistem izmjeničnih struja, koji je ubrzo izazvao velike izmjene u elektroindustriji. 1887. i 1888. godine zaštićuje patentom jednofazni i višefazni elektromotor, sistem razvođenja, višefazni transformator sa željeznom jezgrom i 18 drugih.
U 1889. godini ostvaruje okretna dinama i transformatore izmjenične struje visokih frekvencija. Iste godine objavljuje i rezultate proučavanja fiziološkog djelovanja struja na čovjekovo tijelo i predlaže njihovu primjenu u liječenju. Od 1891. godine radi na ostvarenju bežičnog prenosa poruka i razvođenju energije bežičnim metodama. U razdoblju 1896-1914. patentira seriju pronalazaka koji čine osnovu savremene radio-tehnike. Od njegovih 700 pronalazaka nekoliko desetaka je našlo praktičnu upotrebu. U proljeće 1898. godine, na elektrotehničkoj izložbi u New Yorku prikazuje mogućnost upravljanja brodom s daljine elektromagnetskim valovima. U 1934. izučava mogućnost razbijanja atomske jezgre pomoću elektrostatičkih generatora visokog napona.
Povodom obljetnice stogodišnjice Teslina rođenja 1956. godine, jedinica za gustoću magnetskog toka je nazvana 'tesla'.
Dosta informacija o životu i djelu ovoga velikog uma mogu se naći u muzeju Nikola Tesla u Beogradu.

_________________
da repliciram ovome gospodinu.Neobrase se lubenice dok sljive nepopadaju
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika http://bihgeto.forumieren.com
medena
Moderator
Moderator
avatar

Broj komentara : 539
Age : 38
Reputation : 0
Points : 0
Registration date : 2008-10-28

KomentarNaslov komentara: Re: Historijske licnosti   Sun Dec 21, 2008 5:30 pm

[You must be registered and logged in to see this image.]Frida Kahlo je bila Meksička slikarka realaizma, kubizma i nadrealizma. Rođena je u Mexico Cityju 6. jula 1907, treća po redu kćerka Guillermoa, fotografa rodom iz Njemačke, i Matilde Kahlo, Španjolke rođene u Americi. 1922. godine upisala se u National Preparatory School, najprestižniju edukativnu instituciju u Meksiku, koja je tada počela da prima djevojke. Tamo je upoznala budućeg muža, Diega Riveru uz kojega je prihvatila komunističku ideologiju.
1925. godine, Kahlo preživljava tešku saobraćajnu nesreću, u kojoj joj je nastradala desna noga i pelvis. Posljedica nesreće je da nije mogla imati djece. Sljedeće godine, naslikala je svoj prvi portret, poslije čega je slijedila velika serija slika. 1928. godine je ponovo srela Riveru. Vjenčali su se sljedeće godine, a 1930. par je otišao u San Francisko, a po povratku u Meksiko, odlaze u New York, na Revijerinu izložbu, koja je bila organizirana u Museum of Modern Art.
Po posljednjem povratku u Meksiko 1935, Rivera se upušta u aferu sa Fridinom mlađom sestrom Kristinom. Ubrzo se i Kahlo upušta u avanture, kako sa muškarcima, tako i sa ženama. Jedna od njenih najozbiljnijih avantura, bila je sa ruskim revolucionarem, Lavom Trockim.
Zahvaljujući inicijativi Andre Bretona ponuđena joj je izložba na modnom Julian Levy Gallery 1938. u Njujorku. Izložba je bila pravi trijumf, a pola slika je i prodano. 1939. Breton joj predlaže da joj organizira izložbu u Parizu, ali po dolasku u Francusku, Frida koja nije govorila francuski jezik, shvaća da Breton nije čak ni slike podigao sa carine. Izložba je bila otvorena, sa šest nedelja zakašnjenja, ali ipak financijski uspješna. Kahlo dobiva mnogobrojne odzive i pohvale, uključujući Picassa i Kandinskog.
Frida Kahlo je umrla 13. jula 1954. u Coyoacán (Casa Azul), 7 dana poslije njenog 47-og rođendana.

Umjetnost Fride Kahlo

Za jedan autoportret Fride Kahlo Constantini je u New Yorku izdvojio 6,8 miliona maraka. Za koncept izložbe bio je zadužen poznati meksički historičar umjetnosti i muzejski stručnjak Agustin Arteaga. Namjera mu je bila pokazati razvoj pojedinih umjetnika te pojasniti međusobne uticaje između kontinenata i između učitelja i učenika.
Arteaga tvrdi kako je nesenzibilan i slijep onaj ko latinoameričku savremenu umjetnost smatra zakašnjelom i prosječnom kopijom sjevernih uzoraka. Za nadrealistički pokret vezao se i velik broj žena uključujući Meret Oppenheim, no najpoznatija je Frida Kahlo. Slike su joj istinski autobiografske, tako pune osobnih značenja i uvijene u zagonetan izraz da treba poznavati stvarne okolnosti njezina života kako bi im se odgonetnuo sadržaj.
Npr. slika "Autoportret s ogrlicom od trnja" po stilu podsjeća na tradicionalne meksičke pobožne slike. Naslikana je 1940. godine, kad je njezin burni brak sa slikarom Diegom Riverom prekinut razvodom na godinu dana. Ogrlica upućuje na trnovu krunu koju je Isus nosio tokom svoje muke, a označuje poniženje koje je pretrpjela od supruga. Iz ogrlice visi mrtvi kolibrić, tradicionalni meksički talisman koji nose oni što žude za ljubavlju. Na ramenima su joj 2 demona prikazani kao njezini ljubimci: smrt u obliku crne mačke i vrag u liku majmuna.
Iz svega je jasno da je Frida razmatrala mogućnost samoubistva: bila je mučenica ljubavi i nadala se uskrsnuću poput Isusova, na što upućuju leptiri iznad njene glave. Životna priča Fride Kahlo kao i snažni autobiografski element njezine umjetnosti donijeli su joj status feminističke ikone. Važna je i njezina upotreba narodnih izvora. Slike Fride Kahlo,iako malih dimenzija,imaju u sebi više eksperimentalnog i bile su od veće važnosti za neposrednu budućnost umjetnosti od velikih površina koje je oslikao njezin suprug.

_________________
...My secret combination it's a mystery for you.Use your imagination,I'm not easy but I'm true.
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
neeno
Admin
Admin
avatar

Broj komentara : 432
Reputation : 0
Points : 9
Registration date : 2008-10-11

KomentarNaslov komentara: Katarina Kosaca-Kotromanic   Mon Dec 22, 2008 11:40 pm

Životopis
Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje Hercegovina.


Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem
Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao troje djece: Šimuna, Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.


Tursko osvajanje i bijeg
Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".


Oporuka
Njen sin, Šimun, nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je veoma utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljević. Katarina je umrla putem a utemeljitelj Sarajeva, Isa-beg Ishaković, podigao joj je turbe u Skopju (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja).

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala, kako svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uvjetom, da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.


Smrt
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.


Katarina kao narodna junakinja
Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.

_________________
da repliciram ovome gospodinu.Neobrase se lubenice dok sljive nepopadaju
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika http://bihgeto.forumieren.com
neeno
Admin
Admin
avatar

Broj komentara : 432
Reputation : 0
Points : 9
Registration date : 2008-10-11

KomentarNaslov komentara: Sarl de gol (charles de Gaulle)   Wed Dec 24, 2008 1:13 am

Charles de Gaulle

( Šarl de Gol)

Charles Andre Joseph Marie de Gaulle (22.11. 1890. - 9.11 1970.) je francuski vojskovođa, političar i državnik koji se smatra najznačajnijom ličnošću Francuske 20. vijeka.
Rodio se u konzervativnoj aristrokratskoj familiji i u mladosti odlučio za vojni poziv. Sudjelovao je u prvom svjetskom ratu te bio zarobljen. Nakon rata je sudjelovao u francuskoj vojnoj misiji u Poljskoj za vrijeme rata sa Sovjetima. Između dva svjetska rata je postao poznat po zalaganju za ofenzivnu strategiju nalik na njemački blitzkrieg koja bi koristila nova dostignuća vojne tehnologije kao što su avioni i tenkovi. Francuski vojni establishment imao je malo sluha za njegove ideje i de Gaulle je drugi svjetski rat dočekao u činu pukovnika.
Za vrijeme njemačke invazije na Francusku godine 1940. de Gaulle je komandovao 4. oklopnom divizijom te se istakao u borbi. Kada je postalo jasno da vlada maršala Petaina započinje pregovore o kapitulaciji, de Gaulle je odletio u London i 18. juna 1940. preko BBC-ja izdao proglas u kome poziva na nastavak borbe do[You must be registered and logged in to see this image.] konačne pobjede. Zbog toga ga je francuska vlada u Vichyju proglasila izdajnikom i osudila na smrt u odsutnosti, ali je de Gaulle zajedno sa na početku malom grupom sljedbenika koji su se nazvali Slobodni Francuzi postao simbolom otpora njemačkoj okupaciji.
U slijedećih nekoliko godina de Gaulle i njegove pristaše su, uz britansku, a i poslije i američku, pomoć, preuzele kontrolu nad većinom francuskih kolonija. Nakon savezničkog iskrcavanja u Francusku, De Gaulle se odmah nametnuo kao vođa oslobođene zemlje i osigurao da Francuska u mirovnim pregovorima sudjeluje kao velika sila.
Nakon rata je de Gaulle postao sve više razočaran nesposobnošću i političkom paralizom Četvrte republike, te se godine 1953. povukao iz politike. Pet godina kasnije je, zbog alžirske krize i prijetnje vojnim udarom, pozvan da sastavi vladu, što je i učinio. To je iskoristio za cijeli niz ustavnih reformi kojima je ustanovljena Peta republika.
Pod njegovom vlašću je dotada francuski Alžir dobio nezavisnost, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u dijelu vojske i desničarskim krugovima. Nezadovoljnici, okupljeni u organizaciju OAS, su vodili terorističke akcije i na samog De Gaullea godine 1962. pokušali atentat. Ti su događaji kasnije poslužili britanskom piscu Fredericku Forsytheu za popularni roman Dan šakala, kasnije adaptiran u uspješan film.
Istovremeno je Francuska razvila vlastiti nuklearni arsenal i doživjela dotada nezapamćeni ekonomski bum. S druge strane, mnogi su kritizirali de Gaulleov autoritarni stil vladanja što je eskaliralo u studentskim protestima godine 1968. Iako je de Gaulle pobijedio demonstrante, godinu dana kasnije se povukao nakon što je njegov plan ustavne reforme propao na referendumu.
Po njemu je nazvana ideologija zvana gaullizam.

_________________
da repliciram ovome gospodinu.Neobrase se lubenice dok sljive nepopadaju
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika http://bihgeto.forumieren.com
Sponsored content




KomentarNaslov komentara: Re: Historijske licnosti   

Na vrh Go down
 
Historijske licnosti
Na vrh 
Stranica 1/1
 Similar topics
-
» Znamenite ličnosti moga kraja
» Poznate ličnosti iz sveta kulture, umetnosti... sa područja bivše SFRJ

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Bih-Geto :: Stvaralastvo :: Istorija/Historija-
Idi na: